Jutro je bilo sunčano i neobično toplo za ovo zimsko doba u Slavonskom Brodu. Kazaljke na jednom vrlo staromodnom i već pomalo zaboravljenom satu, smještenom u kutku tople sobe naše Kuće sretnih ciglica pokazivale su 8.50, ali zato je datum bio jasno vidljiv na digitalnim ručnim satovima i značio je da je stigao 18. prosinac, datum našeg puta na advent u glavni grad, Zagreb.

Jutro je bilo užurbano, glasno i nimalo nije odudaralo od redovnih jutara u našoj zajednici. Stanovi su već bivali tijesni kako su djeca pristizala, a ni njihove debele zimske jakne nisu pomagale u smanjivanju gužve. Roditelji su nervozno čekali polazak autobusa, kuharice pakirale mirisne savijače s hrenovkama, a odgajatelji su držali svoje papire s popisom djece, neke ručno, a neke računalno ispisane i po pročitanom imenu pogled bi im se dizao prema gužvi u dvorištu, tražeći dijete s popisa. Svaki pogled pronašao je svoju metu i bili smo spremni za put. „Zagrebe, stižemo tebi!“

Graja djece čitavim putem nije jenjavala, izmjene sjedenja bile su neprestane, a glasna glazba, zaista raznih izvođača i glazbenih žanrova, treštala je, ali na svu sreću samo u slušalicama za uši. Prolaskom naplatnih kućica prije Zagreba, avantura se bližila svojemu početku i uzbuđenje je poraslo. Vozač je parkirao autobus u jednoj vrlo prometnoj ulici, oprezno smo izašli van i kročili na Zagrebačko tlo. Šetnja i razgledavanje započelo je. Preko glavnog trga, kroz tunele pa sve do klizališta, Zagreb je gorio od svjetla! Toliko detalja naše oči nisu mogle pohvatati, ali blještavilo je bilo fascinantno. Mirisi kobasica, štrukli i fritula mamili su nas kraj svakog štanda kraj kojeg bismo prošli, a Djed Mrazova bilo je dovoljno da se pokloni dostave na vrijeme diljem Hrvatske, ako ne i čitave Europe. More ljudi slijevalo se nogostupima i vrlo je bilo bitno ostati koncentriran kako bismo svi ostali na okupu. Umor je postao neizbježan pa smo svaki slobodan trenutak koristili kako bismo sjeli i odmorili noge. No, jedna neonska reklama svima je vratila energiju i zasigurno pogađate da se radilo o „Mc'Donaldsu“. Ušli smo, gotovo zauzeli sva moguća mjesta, smjestili se i počeli otvarati šarene kutije s hamburgerima. Žamor i buku sada je zamijenio mir i specifičan zvuk soka, koji nastaje prolazeći stijenkama slamki. Siti i zadovoljni, došlo je vrijeme da i zadnju stanicu puta posjetimo, a bilo je to prekrasno zagrebačko klizalište. Mnogi su iznenadili svojim talentom na ledu, puno smijeha širilo se zrakom, a i pokoji pad obilježio je našu ledenu avanturu!

Umorni, sretni i ispunjeni novim iskustvima vratili smo se u autobus. Vani je bilo vrlo mračno, a što se događalo na putu nazad za Slavonski Brod, zaista ne znam, prevario me san. Buđenje je označilo sretan povratak doma u Slavonski Brod, a jedna misao prolazila je svima kroz glavu dok smo kretali svojim kućama: „Zagrebe, hvala ti na gostoprimstvu i vidimo se sljedećeg adventa!“